Delete
"... idioti, patuljci, bogalji, deformirani klaunovi odjeveni kao prinčevi, čija je jedina zadaća da se smiju samima sebi za zabavu, beživotnim prijestupnicima uhvaćenim u zamku društvenih konvencija, urota, laži..."
(Jean-Luc Godard, Ludi Pierrot)
Razmišljala sam o tome da objavim priču koja je već dugo ispisivala redove na ekranu mog kompjutera. Kažiprst je lagano dodirivao tipku miša i nije se mogao odlučiti treba li pritisnuti 'OK' ili ne. Nije to laka priča, ne može se čitati kao uspavanka prije spavanja, a bome ni kao trivijalno štivo za vožnju tramvajem. Takve priče nitko ne voli jer predstavljaju atak na ćudoređe i malograđanštinu. U njima žene dolaze na posao u jučerašnjoj odjeći, a muškarci prenose spolne bolesti svojim suprugama koje ih dočekuju kod kuće s tek skuhanim ručkom. To je priča u kojoj su svi uhvaćeni u vrtlog laži, prijestupa, samozavaravanja i bijednih pokušaja razbijanja učmale svakodnevice, rutine, navika...
Ležala sam na škriputavom krevetu jeftinog motela, potpuno gola i lagano prekrivena tek prozirnom plahtom, buljeći u monitor prepun crnih riječi koje su me izazivale. U kupaonici se tuširao on i brundao o tome kako topla voda dolazi tek na mahove, a ja sam se smijala njegovim usklicima. Došao je do mene, onako polumokar, i ja sam obujmila nogama njegove kapi vode koje su se cijedile s čvrstog tijela i obrisala ih grudima. Obećao mi je da će me voditi u novi, nepoznati grad, od kojeg sam dosad uspjela vidjeti tek sumornu zgradu preko puta prozora naše sobe sa zavjesama iz socijalizma i čuti pijančevanje u bučnom kafiću koji broj dalje. Veliki svijet o kojem mi je šaputao na uho bio je velik onoliko koliko i prozorska krila tijesne sobe. Obećanja i velike riječi shvaćala sam tek kao dječju prisegu da će pojesti sve povrće na tanjuru, i on je to znao. I to mu se sviđalo.
Sav smrad, vlaga i buka postali su savim nebitni onda kada mi je pokazivao neke druge svjetove, one u kojima postoje samo strast, požuda, osmijeh i zaluđenost. Kratka ili ne, nije bilo važno, ono što se računalo mjerilo se ubrzanim otkucajima srca i glasnim uzdasima pored tankih zidova. Brojali su se potezi prstima kroz moju kosu, ugrizi crvenih usnica, noge isprepletene na krevetu sobe jeftinog motela.
'Zašto baš jeftini motel', upitao me jednom.
'Ljubavnice se vodi u jeftine motele, ljubavi svog života u skupe hotele s poslugom u sobu', sažela sam našu priču od posljednjih mjeseci, otvorila prozor njegovog crnog auta koji nas je vozio prema još jednom otoku i stavila noge na rub prozora.
'Ne trebaš biti nježan i prodavati mi slatke riječi, nisam ti djevojka.'
Mirisala sam vjetar i s osmijehom zahvaćala one večernje sate u koje je bio slobodan, kao i one vikende kada je odlazio na poslovni put i skidao kolut s onog prsta koji te definira jednom riječju, u jednom potezu. On je obožavao slobodu, a ja sam obožavala njega, laskala mu i otkrivala koliko i sama volim taj osjećaj bezgraničnosti. Jednako kao što volim i mračna ugibališta, hladnu haubu njegovog auta, skriveni ples u jacuzziju i tipkanje u mraku koje ne prestaje odzvanjati praznom prostorijom. Nisu postojale dosadne stvari koje te okrutno bacaju u stvarni život, stvari kao što su 'naša pjesma', 'naš film', 'naš restoran', 'naš park' - jednostavno zato jer nismo postojali mi. Nisu postojala sjećanja, nije bilo uspomena, kao ni zajedničkih albuma. Tek trenutak, ovdje i sada.
Naježila sam se od dodira njegove kože koja se priljubila uz mene nakon hladnog tuša. Odgurnula sam ga i zaplila cigaretu na kojoj je ostao trag crvenog ruža, a on je jednim pokretom ruke navukao zavjese i popravio sve zablude u koje bi se mogao uplesti nepoučeni promatrač. Još jednom bacila sam oko na svoju priču koja me čekala ispisana na ekranu, onako provokativna, prepuna mana i života. Povukla sam dim i kliknula.
Delete.
Volim način na koji me voliš
"Kao da sam bila izbačena na vrata u širok svijet."
(Daniel Defoe, Moll Flanders)
'Ne želim plaćati tuđe račune...'
Nekoliko puta šapnuo si mi tu rečenicu tiho na uho, a ja sam zatvorila oči i pokušavala razbistriti glavu. Disati. Pitala sam se što mi bolje ide - gradnja zidova od teških cigli ili rušenje onih dobrih stvari oko sebe.
Ispričala sam ti priču o dječaku koji se igrao, u jednom trenu poželio sladoled i ispustio igračku iz ruke. A igračka je ostala sama, odbačena na grubom asfaltu. Oštećena. Kada živiš u svijetu u kojem pružaš ruke prema nekome, a one opet i iznova hvataju samo hladan zrak i prazan prostor, teško je povjerovati da ta priča ima nastavak. Teško je povjerovati da postoji osoba koja će s lakoćom podići zaboravljenu igračku i sakupiti njene razbacane dijelove. I kada te sa strepnjom upitam 'Postojiš li?' ti se samo nasmiješ, a ja još jednom shvatim koliko volim slušati tvoj glas. Koliko volim osjećati mir kada mi pričaš poučne priče, radost kada opisuješ doživljaje kod frizera ili na poslu, sjetu kada se prisjećaš dragih ljudi, ispunjenje kada me upoznaješ. Da, postoji.
To je trenutak u kojem zaboravljam da postoji Prošlost.
To je trenutak u kojem Prošlost ponovno kuca na vrata. Ovoga puta pripada meni, nosi moje lice, ali s maskom, osmijehom i borama Straha. Bojeći se lakoće kojom me voliš, ponosa kojim govoriš o meni, planova kojima se raduješ, podižem još jedan red cigli oko sebe. Zašto? Jer ću biti sretna. A to je ono što ne znam kako se radi. U hipu uspijevam odgoditi nepoznatu mi sreću, griješim, lomim i ljuljam se. Najgori je upravo onaj osjećaj kada s teškoćom izvlačim neželjene riječi i uobličavam ih u rečenice koje ne mislim, kada ti pokušavam pokazati da me možda ne bi trebao voljeti jer to oni prije tebe nisu mogli, možda s razlogom, možda ne. I ostavljam za sobom tragove koji su te povrijedili, srebrnim nožem zarezali tamo gdje nisu trebali, a ja više nisam mogla povući izrečeno, koliko god to nije pripadalo meni. Tišina, šutnja, povrijeđenost. Opraštaj na usnama, ali rupe od udaraca čekićem ostaju negdje duboko. Ne mogu ponovno izmamiti smiješak, ni svoj, a tvoj još manje.
Prekršili smo jedno od obećanja i otišli spavati iako je oko nas ostao nesređeni svijet i tup osjećaj u prsima. Nisi mi odgovorio na moje dvije riječi, nisi me zadržao još koju minutu duže na vezi kao inače jer ti je teško pustiti me. Spomenuo si da ustaješ za tri i pol sata, što ti nikada prije nije bilo važno. Htjela bih osjetiti tvoj poljubac na svojem golom ramenu...
Donedavno sam igrala jednu igru u kojoj je pobijediti značilo ne osjećati ništa. Otići na drugu stranu nakon udaraca i padova, ali izgubiti sposobnost osjeta. Teško je to shvatiti, znam. Nismo u vojsci, gdje neki to zovu jačanjem karaktera. Ja to zovem gubitkom sebe same.
Kada si spustio slušalicu, možda sam ostala bez poljupca za laku noć, ali dobila sam nešto važnije. Shvatila sam da samo ti znaš kako me treba voditi, pridržati, pogurnuti. Moja ruka više ne hvata prazninu, misli se ne odvajaju od tebe, a za svaki spontani smiješak u prepunom tramvaju ti si kriv. Nije lako sa mnom, i to znam. Do sada nisam ti baš olakšavala, prečesto sam povlačila ručnu kočnicu iz opreza, a ti si zbog mene počeo razmišljati dvaput prije nego što nešto kažeš. Nemoj to raditi, to nisi ti. Ja volim tebe, pilota i sanjara, realistu i optimista koji živi u petoj brzini i ne smanjuje broj okretaja motora. Ti ne razmišljaš dvaput, ti voliš, osjećaš, dišeš i živiš i hvala ti na tome. Hvala ti što si mi pomogao da ponovno pronađem onu izgubljenu sebe. Hvala ti što mi dopuštaš da budem tvoja. Ne želim biti Savršena. Samo tvoja.
Kada smo se upoznali, spomenuo si onaj film s Julijom Roberts i Hughom Grantom, sjećaš se...? Ti si mislio da sam ja neka poznata, javna ličnost, a meni je to bilo smiješno. Ono što ja pamtim iz tog filma jest njena rečenica, kojom ga moli da joj daruje cijeli svijet...
'I'm just a girl, standing in front of a boy, asking him to love her...'
Hvala ti što si me upoznao s novom ženom u mom životu. Našem životu. Ime joj je Sreća.
Volim te.
Ona Druga
"Jesi li ikad pokušala
I na drugu stranu koraknula
Možda ja živim u oblacima,
Ali dobro me slušaj, mala:
Neka spavači sanjaju snove
Život ostaje za nas dvoje."
(Jeffrey Eugenides, Nevina samoubojstva)
Pričala si mi o tome kako je biti druga žena. Kako je pronalaziti crveni ruž na plahtama i znati da ne pripada tebi, tampone u kupaonici koje ti ne koristiš, otići na ljetovanje i spavati uz nekog kome ne pripadaš. Barem ne više. Spominjala si neke brojke: ako se nakon godina dana ne rastane od tebe - dobro je - znači da si pobijedila. Sjećam se da me takva borbenost iznenadila, ne zato što nisam borac, znaš da jesam, nego zato što mi se činilo da postoje stvari protiv kojih se ne možeš boriti. I to ne zato što si manje lijepa, manje mlada ili manje duhovita od nje. Ne, nije u tome stvar. Zaslužuje li on da se boriš za njega i pretvaraš se u matematičarku koja broji godine, mjesece i dane, iako i ti i ja znamo da ne živiš u svijetu zbrajanja. Ti živiš u svijetu priče.
Pitala sam te kako možeš spavati uz nekog znajući da ga dijeliš s drugom. Ne sjećam se što si mi odgovorila, vjerojatno si tražila neko opravdanje, neki razlog koji nije imao smisla pa sam ga i zaboravila. Pitam se jesam li ga ipak trebala upamtiti, urezati u jedan dijelić sjećanja kako bih ga upotrijebila prema potrebi? Nakon ljetovanja rekao ti je da je gotovo. Spakirala si kofere, ostavila mu vrijedniji dio bračne stečevine, napustila veliki stan s bibliotekom i ponosno izišla iz njega. Svi su ti čestitali što si zatvorila vrata uzdignute glave, pružali ruku diveći se toj vješto premazanoj fasadi.
Bilo je ljeto, sparina se uvukla u prvi kat prevelike kuće na plaži, nogama sam bacila plahtu s kreveta na pod i zagrlila jastuk. Bila sam sama, a pored mene je bio On. U mraku pokušavala sam sakriti more suza i dozvati iz sjećanja tvoj odgovor. Kako spavati uz nekoga kome ne pripadaš? Da, bitan je odgovor! Zašto ga se ne mogu sjetiti?
Nije imao ljubavnicu niti sam ja bila njegova ljubavnica. Ali bila sam druga samo zato što nisam bila njegova. Ljubavnica mu nije bila potrebna, imao je mene. Nije me upoznao s prijateljima, nije me vodio van, nije mi rekao da me voli. U kupaonici nikada nisam pronašla ništa osim utočišta u samoći.
Prestala si brojati. Upoznala si njega, a on je tebe upoznao s Bosnom koju je postalo nemoguće ne voljeti uz njega. Volio te, živio je za tebe, dobili ste kćer, a onda je umro. 'Zašto si me upoznao s Bosnom i onda umro?' rekla si mi jednom, opisujući mi oca svoje kćeri.
Slušala sam te jučer, tvoje priče i tvoj život. Protrnula kada su ti postavili pitanje jesi li sretna.
To je kao da te pitaju dišeš li.
Dišemo li nas dvije, draga moja?
Ostani
"Čim shvate o čemu je riječ, muškarci s takvom vrstom žena, ovisnom o ljubavi, običavaju postupati gotovo kao s idiotima, koje se pomoću najglupljih sredstava može navesti na to da se uvijek iznova spotiču o iste stvari."
(Robert Musil, Čovjek bez osobina)
Nakon nekoliko bezobrazno provocirajućih sms-ova ponovno sam se našla u hodniku prepunom zrcala, skidala visoke čizme i stavljala torbu na policu. Prostorija na lijevoj strani stana već je bila spremna za mene, žućkasto platno prekrivalo je cijeli zid, a na podu se nalazila nekakva prozirna plastika. Oprezno sam u štiklama stala na nju, bojeći se da ju ne izgrebem ili da se ne poskliznem. Korak po korak. U redu, sigurno je.
Držao je veliki crni fotoaparat u rukama, lagano se namrštio svaki puta kada bi pogledao kroz objektiv te se istovremeno uspravio i raširio noge, držeći ravnotežu. U pozadini je svirala neka nepamtljiva glazba, a na stoliću pored njega gorila je cigareta. Odmjerio me svaki puta kada bi povukao dim. Rolete su bile spuštene, ali ne u potpunosti, vani je slučajne prolaznike zastrašivao mrkli mrak, a zbunjivali blicevi koji su se odbijali o prozorska stakla na četvrtom katu.
Zabavljala me igra svjetla i sjene, pomicanje za milimetar naprijed ili nazad kako bi on dobio savršene prijelaze koji se tiho uspinju mojim tijelom. Ljubavnica, preljubnica, kurva, djevica, opatica, ozbiljna, opuštena, slatka, bezobrazna, tvrdoglava, iz sekunde u sekundu bila sam sve što je poželio. Igrala sam se kosom, provocirala prozirnom haljinom i tražila njegovu pažnju dok je popravljao reflektor koji nije na vrijeme 'okinuo'. Bešćutno me zabljesnuo svaki puta kada je to on htio i kada je dobio onakvu sliku mene kakvu je sam zamislio. Prihvatila sam svoju ulogu, dopuštajući mu da me proučava, ali ne i da me otkrije u potpunosti.
Tražio me da ostanem, nekoliko trenutaka kasnije nego što je trebao. Ipak, prihvatila sam. Umotala sam se u deku koja je mirišala na njega, približio mi se potpuno i stavio ruku na moje bedro. Ispreplela sam svoje prste s njegovima, svjesna da ono 'ostani' nije ništa veliko ni posebno, svjesna koliko sam ustvari nesretna i usamljena. Svjesna da ću Stvarnost ovoga puta ostaviti za sutra.
Nada je kurva
"Događaji su je obavili, držali je čvrsto i nisu joj dopustili da stigne tamo kamo želi, bili su sklisko ljigavi i nehotice su je usmjerili prema točki kamo nije htjela. Zavijuci, zmije, sklisko: tako se odvijao život."
(Robert Musil, Čovjek bez osobina)
Zvonilo je za kraj školskog sata, gomila djece sjurila se u dvorište stare škole, jedni su raširili gumi-gumi, drugi su kredom crtali kvadrate na betonu. Buka, galama, komešanje, urlici. Njih nekoliko zadirkuje malu djevojčicu u kutku dvorišta, gurkaju je između sebe i štipaju za rame. 'Nada je kurva. Nada je kurva', vrište i smiju se. Uspijevam dohvatiti njenu prozirnu ruku i povlačim je za sobom. 'Nada je kurva.'
- Mama, ne razumijem što je to...?
- Ma gdje si to čula? Šta je učiteljica rekla? To je nešto jako ružno. Da se to nisi usudila ponoviti!
Otkad pamtim, Nada je sjedila sa mnom u školskim klupama. Jednako kao što je sjedila pored mene kada smo rješavale domaću zadaću, izrađivale makete, gledale prve romantične komedije u kinu, organizirale pidžama partije, čekale na klupi u parkiću dečke, pisale prijemni ispit. Odlučila sam vjerovati njoj i njenim prozirnim, nježnim rukama. 'Nada je kurva', i dalje je odzvanjalo u dnu dvorane. Gotovo neprimjetno, jedva čujno, na što bi se Nadini obrazi odmah zarumenili, a oči postale bezizražajne.
Dvadeset i nešto godina prekasno, napuštajući hodnik s visokim zrcalima i zastavši na drugom katu zgrade gdje svjetlo ne radi, shvatila sam da djeca na dvorištu ispred stare škole dotrajale fasade nisu dovikivala njoj nego meni. Od glave do pete osjetila sam lom.
Držala sam se za rukohvat na mračnom stubištu nakon što su Zmajevi zatvorili vrata, tražeći oko sebe onu poznatu ruku. Prisjetila sam se mame i njenog neshvaćanja mog pitanja. Nisam je pitala što je to kurva već što je to Nada. I naišla na uobičajeno roditeljsko izbjegavanje odgovora. Da si mi objasnila da ona djeca govore meni, možda se ne bih sada poput kule karata raspala potpuno sama na praznom, hladnom stubištu, zar ne mama? Trebala si mi reći i ja joj ne bih tako bezgranično vjerovala, znaš to mama? Znam tko je kurva. Ona koja ti daje tek privid sve dok ima koristi od tebe, koja te ljubi iako te ne voli, koja ti se smije iz navike, koja će plakati za tobom iako joj nije žao što odlaziš. Ona koja te napušta kada je najviše trebaš.
Da. Sada znam. Nada je kurva.
Priča za nju
Nasmijava je i sad je samo ostao trenutak da iskoristi priliku ispred njene kuće da je poljubi kao u jeftinim američkim komedijama, nespretno, a opet iskreno...Upravo onako kako je oduvijek priželjkivala gledajući filmove s grčem iščekivanja u tijelu, gnječeći u rukama deku pri provalama romanse, za koju je mislila da ne postoji u njenoj stvarnosti. Došao je nadomak njenih usana nepripremljen, bez uvertire, govora, visinskih priprema, samo je stao ukopan u točki iz koje više nije bilo povratka. Naslonjen na ljubav svog života prislonio je prve dodire na njene pune usne i osjetio dašak svemira u svojim grudima kako lupa. Iz svoje točke srušio je jednim pokretom cijeli njen sigurni svijet, u koji se začahurila s velom samoće i pristojne ljubaznosti. Sigurnom muškom rukom privukao ju je sebi, položio dlanove na njen vrat dok je pokušavala disati i uloviti dašak njega. Prvi puta u životu bila je posve bespomoćna. Jer je bila njegova.
***
Priča je napisana u koautorstvu s jednim blogerom, koji želi ostati anoniman. Svatko je dobio jednu rečenicu :)
Biljke, kako god okreneš
"Bila sam već odavno primijetila da se u našem društvu sinovi žene za blage žene, žene biljke."
(Irena Vrkljan, Svila, škare)
Naše malo četveročlano srednjoškolsko društvance sjedilo je u prepunom kafiću, zidova ispisanih ljubavnim mislima, te u dimu cigareta i žamoru nepoznatih glasova filozofiralo o koječemu. 'Zašto za šankom sjedi cura koju trebam, a do mene cura koju želim oženiti?', upitao je naš Glazbenik. Za šankom je sjedila njegova bivša cura, a do njega sam bila ja.
Jednog vrućeg ljeta B-boy je pozvao u svoju kuću na moru još jedan par da nam pravi društvo, uz prethodnu najavu da će mi se njih dvoje sigurno svidjeti. 'Ivica i Marica, već su tri godine zajedno i svi samo čekamo kada će se vjenčati', objasnio je.
Nekoliko dana kasnije nas dvije ostale smo same u dnevnom boravku, ona je sjedila na kauču, a ja sam peglala sivu majicu koja se već skrutila od sunca. Promatrala sam je tako iritantno beživotnu i pravila se da slušam sve one priče o prijateljicama s kojima se više ne druži otkad je s Ivicom. On joj je najbolja prijateljica i ne zna koga bi izabrala za svoju kumu na vjenčanju. Vjerojatno svoju mamu. Ili njegovu? Klimala sam glavom, prolazila peglom po zgužvanim rukavima. Povisivala je glas do visine neizdržive za slušanje i prepričavala mi kvartovske tračeve. Nisam bila sigurna trebam li se na trenutak pretvarati da živimo u istom kvartu i da me to zaista zanima ili ne. Trebam li reći da meni B-boy nije najbolja prijateljica i da mi mama sigurno jednoga dana neće biti kuma na vjenčanju? Odustala sam u trenutku kada sam shvatila da ne mogu složiti jednu jednostavnu rečenicu, a da istovremeno upotrijebim i tri njene omiljene riječi: onaaak, totalno, kuuujiš.
Nije bilo loš taj Ivica. Duhovit, pametan, dečko iz dobrostojeće zagrebačke familije koji će završiti faks koji mu plaćaju starci, zaposliti se u tatinoj firmi i oženiti curom koju je upoznao u srednjoj da bi se nakon nekoliko godina ponovno sreli. Dečko koji pokazuje sklonost pravocrtnosti, pomalo pasivan, navikao na naviku i njezine lažne orgazme. Pitala sam se je li Marica jednako tako naviknuta na njegove ukočene, naučene osmijehe, spremne za ublažavajuće djelovanje svaki puta kada ona provali neku idiotariju koju ni sama nije uspjela shvatiti. Pretvara li sada navika onu nekad simpatičnu glupost koju smo davno voljeli u tvrd i bezosjećajan smijeh? Je li staro civilizacijsko iskustvo da se zaljubljenost u braku mora hiniti jednako onom starom ženskom iskustvu da se orgazmi moraju hiniti? Ne znam.
Sjedile smo jedna do druge: 'Na ovoj strani stola su ljepota i duhovitost', rekla sam ja u žaru nekakvog razgovora. 'A na drugoj novci!', dodala je spremno ona. Smijeh. Ali samo njegov.
'Riskirajmo, prisjetivši se da nikad ne prestajemo tiho voljeti one koje smo nekad voljeli glasno', piše na zidu iznad moje glave. Razmišljala sam potiho o Glazbenikovim riječima ispijajući svoju kavu. Ne bi li djevojka koju trebamo, morala biti ista ona koju želimo oženiti? Ponovno pitanje na koje ne znam odgovor. Znam samo da sam pustila Naviku neka ide svojim putem, u trenu kada sam vidjela da se više ne povezuje s višim dijelovima moga bića.
Ivica se i dalje smije. Marica i dalje živi u uvjerenju da je duhovita. Možda su ipak stvoreni jedno za drugo.
Djevojčice koje žele preskupe igračke
"Osvojena je stvarnost, a izgubljen san."
(Robert Musil, Čovjek bez osobina)
Spuštala sam se stepenicama sporije nego ikada do sada, noseći u torbi kutiju s tri knjige i ispisanom posvetom na tvrdom kartonu. Na drugom katu zastala sam na dva trenutka i tako ostala za trenutak duže nego inače u hladnom hodniku u kojem svjetlo već mjesecima ne radi.
- Što sad? I to je to? - misli su mi uzbuđeno jurile cijelim tijelom. - Ma ne može biti...
Nisam ni udahnula i već sam preskakala svaku drugu stepenicu, loveći se za rukohvat i glasno udarajući petama u pločice. Došla do vrata koja su se otvorila bez mog kucanja. Dočekao me pogled Zmajeva, koji su strastveno šaputali kako nikada više neće dopustiti da se spustim niz te stepenice, a da mi prije toga ne kažu da sam Njegova. Hodnik prepun zrcala, dodira, poljubaca. Uspomena.
Da. Nasmijala sam se svom drugom trenutku i pričekala da me Stvarnost primi za ruku i poput djevojčice koja želi preskupu igračku grubo povede iz samotnog hodnika bez zrcala do parkirališta.
- Nisu li ti rekli da zrcala daju tek lažnu sliku?, upitala me moja femme fatale, uzimajući mi iz čvrstog stiska celuloidnu traku još uvijek neprikazanog filma. Neproživljenog.
Zalupila sam vratima auta i prisjetila se onog netom pogledanog filma. Zmajeva ramenom naslonjenih na visoka zrcala koji govore da je očito sve kako je i trebalo biti. Zmajeva kojima sam rekla da su sami izabrali, dok sam zakopčavala svoj sivi kaput nakon prebrzo ispijenog čaja. Zmajeva koji su me pustili da odem i ostali sami iza zaključanih vrata. I ja sam otišla, tiho pitajući Stvarnost jesam li putem izgubila San.
Možda ti nisam rekla da ne volim godišnjice...
"Kad čovjek stekne naviku kakva je bila ova ljubav, izgleda nemoguće da se ta navika prekine, a da u isti mah ne slomi i sve ostale životne snage."
(Alexandre Dumas, Dama s kamelijama)
- Nisu li ti rekli da postoje mjesta na koja je zabranjeno otputovati, vrijeme koje ne možeš proživjeti, stvari koje ne smiješ dotaknuti?
Nekoliko minuta poslije ponoći zazvonio je telefon. Držala sam ga u rukama koju sekundu predugo, gledajući ime ispisano na bijelom ekranu. Očekivala sam ga. Dobrodošao natrag. Ushićeni glas koji je tjednima živio u tišini sada mi je čestitao rođendan, poželio sve najbolje i izrecitirao više-manje sve ono što gospodin Klišej nalaže. Zmajevi su raširili krila.
Kako si? Dobro. Šta ima novoga? Pa u biti puno toga, ali ništa posebno. Jesi se dobro provela za Novu? Ma da, jesam. Znaš kako to ide, standardna ekipa. Neki dan sjedio sam u kafiću u koji smo prvi put išli na kavu, i to na istom mjestu gdje smo tada bili ti i ja. I znaš, uskoro ćemo slaviti godišnjicu. Poznanstva, doduše.
Da, znam...
Prozirni veo zaštite u obliku sigurnih odgovora skinuo si prebrzo i njegove tanke niti pale su pred mene uz glasan tresak. Nije bilo ispravnih riječi, nije bilo ispravne reakcije. Samo jedna tvrdoglava jarčica koja je sjedila u svojoj fotelji, držala mobitel vrhovima prstiju i osluškivala rečenice koje kao da ne pripadaju ovdje. Rečenice koje su trebale biti izgovorene u nekom drugom vremenu, na nekom drugom mjestu, tako dalekom od ovog.
Možda ti nisam rekla da ne volim godišnjice ili ispričala zašto ih ne volim. Uvijek su tužne i samotne iako to ne bi trebale biti. Zar se za godišnjice ne daruju nekakvo cvijeće i bombonijera? Ne znam. Zašto se uopće sjećaš tog datuma? Ja tako slabo pamtim datume. I zašto si zapamtio koji ruž koristim? Givenchy 14. Da. Smijao si se kada smo ljetos sjedili na plaži, a ja sam ponavljala priču o tvojim Balorama sunčanim naočalama koju si mi ispričao. Prljavi Harry, ne? Znaš da pamtim blesave detalje, zašto me sada iznenađuješ istima i sam ih primijenjuješ? Zašto ponovno spominješ koje traperice nosim i što sam imala na sebi kada smo plesali u prepunom KSET-u iako ti ne znaš plesati? Znaš li da sam danas vidjela u gradu djevojku koja je cupkala po snijegu u crnim lakiranim štiklama i čvrsto primila za lakat dečka da ne izgubi ravnotežu na ledu. Podsjetili su me na nas, znaš.
Možda misliš da znaš sve o meni. Znaš da jedem sporo i pijem crveno vino. No znaš li da ti nikada nisam rekla svoje strahove i bojazni? Slabosti. Možda ti ipak nisam dozvolila da me uspoznaš u tih nestvarnih godinu dana. Napokon, ne znaš da ne volim godišnjice. Možda znaš koju knjigu ćeš mi pokloniti za rođendan, jednako kao što ja znam da šećeš stanom dok razgovaraš sa mnom na telefon. Ali vjerojatno ne znaš kako se osjećam nakon tih sedam minuta razgovora poslije ponoći. Znaš li kako sam sada?
- Nisu li ti rekli da Uspomene uvijek dolaze u množini i da je dovoljan tek jedan trzaj kamenčića da potakne njihovu lavinu?
Ples pod maskama
"Sve je to laž! Svaki osmijeh prikriva zijevanje od dosade, svaka radost neko prokletstvo, svako uživanje svoju odvratnost, a najslađi cjelovi ostavljaju na usnama samo neostvarivu želju za višim nasladama."
(Gustave Flaubert, Madame Bovary)
Stajala sam kao omamljena pred otvorenim ormarom Dugokose i birala što ću odjenuti za tulum na koji sam došla s velikim zakašnjenjem. Pogledom sam prebirala po policama i vješalicama, svjetlucavim suknjama i uskim crnim korzetima. Kurva ili princeza, oduvijek su bile jedine opcije.
Godinu dana ranije izabrala sam natapiranu kosu, lakirane štikle, pripijene tajice i mamin korzet iz 80-ih. Na dnu mog ormara ležale su kurve Usamljenost i Razočaranje koje su u zagušljivom podrumu prepunom ljudi i loše rasvjete plesale do sitnih sati i bile dovoljne same sebi.
Mjeseci pogrešnih poteza i krivih odluka napokon su iz najgornje ladice Dugokosinog ormara tankom rukom dohvatili suknju koja se širila u valovima bijelog tila te malu srebrnu tijaru. Bose noge gubile su se u dubokom romantičnom tepihu i ritmu glazbe čitavu noć, pokušavajući napokon uplesati u Zemlju čudesa, rezerviranu samo za odabrane. Svijet za koji nisam imala kartu, a kada sam je i imala, bila je to povratna za brzu liniju.
Doček 2010. Ulazim u hodnik s prevelikom vrećicom dok mi Skladatelj govori da imam frizuru poput dame iz starih filmova. Nasmijem se i nestajem iza zatvorenih vrata djevojačke sobe. Oblačim haljinu u stilu 20-ih, crne samostojeće čarape s čipkom na vrhu, navlačim dugačke rukavice preko laktova koje bi trebale biti svilene, ali nisu. Stavljam oko vrata cijelu nisku bisera. Lažnih. Podsjećam na Louise Brooks, ali ne glumim u nijemom filmu. Kurva ili princeza?, pitam se dok utapam usne u crvenom ružu. Kazaljke se stapaju u jednu, grlim ljude koje volim, nazdravljujem kristalnom čašom, osluškujem 'sretna nova', bojim se blagdanske pucnjave petardi, zamišljam dobro mi poznatu sobu i u mislima osluškujem disanje Zmajeva koji šire krila. Pitam ih znaju li gdje se kupuje karta za onu Zemlju čije ime djeluje previše nestvarno.
Dolaze nove dani Svakodnevice. Svakodnevice koja postaje još jedna u nizu kostimiranih zabava. Smiješak je sve veći, nokti i dalje crveni, usne nešto crvenije, naočale tamne, a potpetice sve više. Fasada sve deblja.
Nepobjedivi otisci
"Utopija nije u budućnosti, nije na drugom mjestu. Vrijeme utopije je sada. Mjesto utopije je ovdje."
(Carlos Fuentes, Terra Nostra)
Moj najbolji prijatelj - Skladatelj i ja sjedili smo na stražnjem sjedalu auta i čitali Dylana Doga, pretvarajući se da smo ponovno djeca. Navlačila sam smiješak na usne, tamnim naočalama skrivala preplašene oči, a kroz mene je strujio osjećaj da povratak u Zagreb neće donijeti ništa dobro. Osjećaj koji se nije javio prvi puta. Taj grad nikada me nije volio, nikada mi nije pružao topli pogled iščekivanja kada sam se vraćala u njega. Kratke, nejasne poruke bez točke na kraju pozivale su me na čitanje između redaka. 'Znam što će mi reći', rekla sam svom Skladatelju i popravila crne naočale na nosu.
Dva-tri sata kasnije vrata Njegova stana otvorili su Zmajevi bez uobičajene dobrodošlice. Htjela sam im u jednom dahu ispričati kako je bilo snivati u prekrasnoj Istri, na koncertu Eltona Johna, plivati i sunčati se na vrelom kamenu, gledati meč Ive Karlovića, jednostavno se isključiti iz Zbilje. Htjela sam im reći sve o scenariju za koji sam dobila ponudu, o nevjerojatnim, jednostavnim ljudima koji su napustili užurbanu i nervoznu Stvarnost i koje sam tamo upoznala. Htjela sam čuti Njegove duhovite primjedbe i osjetiti kako energija u meni raste. No moj glas ubila je tišina.
- Otkud si znala da ću ti to reći? Mogao sam reći da odlazim u Bangladeš, priključujem se organizaciji za spašavanje tuljana ili nešto... - pokušali su me nasmijati Zmajevi.
- Ne u mom svijetu - odgovorila sam mu puštajući trepavice na kojima su još uvijek počivala zrnca morske soli da mi prekriju oči.
Uzdignute glave i prebrzih, nesigurnih pokreta ustala sam se i krenula prema hodniku, punom uspomena. Iznenadila ga je moja smirena reakcija i prihvaćanje situacije. Možda je naslućivao malog borca u meni koji je uvijek u niskom startu pa je pretpostavljao da ću napraviti scenu, padati na koljena ili povisivati glas.
Zatvorila sam vrata stana i osvrnula se još jednom. Na debelom drvetu ispod pločice s prezimenom ostali su tragovi šake koja je kucala po njemu prije mene. Tanki, elegantni, nježni, ali snažni otisci, jedini protiv kojih se ne možeš boriti. Onakvi kakve ostaviti može samo Žena. Ovoj je ime bilo Prošlost.
Lica kojima ne pripadamo
"Svakoga od nas, bez obzira na to što je i što radi, grubo odgurnu natrag sebi samom i on postaje noćna mora upućena na samu sebe..."
(Thomas Bernhard, Podrum)
Zna da ne volim zimu i da još manje volim nositi rukavice. U njima su moji prsti kao mrtvi. Ne mogu dodirivati hrapave fasade, davati masne novčanice teti u pekari, čistiti zagorene kestene, prolaziti rukama kroz njegovu crnu kosu. Hodam pored njega, a on uzima moju ruku i stavlja je u džep svoje jakne. Njegov palac nježnim pokretima istražuje moju smrznutu kožu i tako plešemo čitavim gradom.
Dolazim u nepoznat grad prepun jednosmjernih ulica na koje ljudi kao da ne izlaze. Dočekuje me s osmijehom, sviđa mi se kako stisne usnice kad se smije, tek se probudio i navlači duge rukave svoje majice preko cijelih šaka. Odvodi me na obalu Drave, pokazuje mi konje i govori da ga još nikad nitko to nije tražio. Opraštamo se kod naplatnih kućica. Njegove ruke omotane u izvučene rukave pulovera grle me.
Rano je ljeto i već se spustio mrak. Gomila ljudi pritiskuje se uz pozornicu, euforija raste, pale se reflektori te napokon odzvanjaju prvi akordi. Pogledava me iz žablje perspektive, kose sljepljene uz čelo, a ja mu govorim da je smiješan. Penjem se na njegova ramena, rukama me drži za noge dok lovim ravnotežu, podiže visoko iznad svih, a ja mu jednom rukom namjerno mrsim kosu, dok drugom slobodno lovim zrak. Ne želim da me ikada spusti.
Zajedno dolazimo na nastup dečka moje najbolje prijateljice koji nas je upoznao jedno jutro kada je Najbolja bila previše gladna da bi upoznavanje i spajanje ispali imalo suptilni. U prevelikoj gužvi stoji uz mene, pretvara se da svira električnu gitaru i cupka s noge na nogu, trudeći se uloviti ritam dok ja plešem, gledam ga i uživam. Znam da ne zna i ne voli plesati. Jednako kao što i on zna da ja to obožavam.
Nije važno što je bilo prije, a što poslije. Ponekad mi se čini kao da zaboravljam je li to bila jedna osoba ili više njih. Tjedni i godine nestaju, dolaze i odlaze neka stara i neka nova lica.
Stisak njihovih ruku, otisci njihovih prstiju još su tu, naziru se na mojoj koži. Pogledi, zagrljaji i riječi ulaze mi u pore i nakon napuštanja ostavljaju prevelik nered koji sama ne uspijevam srediti. Otkidaju dio po dio, tako tiho, polagano i nježno. Moje nesigurne ruke nikada nisu susrele drugi par koji će ih znati popraviti, ruke od zanata koje sigurno drže ljepilo i svilu u šakama.
Ove godine prvi put sam kupila rukavice. Kožne, tople.
Another wasted love story
"Bilo je glupo jedno u drugome tražiti ono što nismo ni imali."
(Edward Norton, The Painted Veil)
Spuštala sam se nizbrdo strmim ulicama puste ranojutarnje Makarske i ubrzala korak jer sam se bojala da ne zakasnim. Izmorena od prekrcate plaže i preglasne glazbe, jedva sam čekala da upoznam još jedan novi otok. Daleko od Stvarnosti, Razuma i Promišljenosti. Napokon pozdravim Zmajeve.
Prebacila sam torbu preko ramena i poput djevojčice potrčala prema Njegovom autu. Dok je izgovarao da požurim prije nego što upadnemo u kolonu, primjećujem da me odmjerio od glave do pete. Svezana kosa, sunčane naočale, bijela košulja i traper hlačice. Ljeto je moje vrijeme. Tu nije bilo pogreške. Sjedio je na žutom ručniku i 'podfrknuo' maskirne hlače dok je vozio. Govori o cesti na kojoj bi htio voziti rally. Upijam otok u potpunosti. Svaki kameni zidić, crkvicu, drveće i strme padine do mora. Gledam Njega kako se koncentrira na vožnju i škilji svaki put kad ga zabljesne sunce.
Vadim ono malo stvari koje sam ponijela dok mi on priprema doručak. Cijelo vrijeme nismo se ni dotaknuli. Htjela sam mu ispreplesti svoje ruke oko vrata. Proći prstima niz čitavo tijelo. Poljubiti ga i ugristi za jezik. Reći mu da mi se ne da voditi kurtoazne razgovore. Vrtnja ventilatora na stropu prekidala je moje misli i upozoravala me da stojim na zabranjenom terenu. Imala sam dva dana s Njim. Nije bilo vremena za pogreške.
Rekla sam mu kakve plaže volim i odvodi me na jednu takvu. Samotnu, jedva pristupačnu, gotovo nestvarnu koja napola spava u sjeni. Puštam ga da hoda ispred mene, hineći bespomoćnost kada dolazimo do terena na kojem mi treba prihvatiti ruku da se lakše spustim. Sviđa mi se biti djeva u nevolji. Iskorištavati njegovu pažljivost više no što je potrebno. Sviđa mi se gledati Zmajeve na njegovim leđima i mrlju od tinte koja proviruje iznad ruba bokserica. Sviđa mi se lakoća koju osjećam dok sam s Njim.
Ispirem sol i puštam vrelu vodu da mi klizi niz tijelo još trenutak-dva. Zaboravila sam... Kvragu... Stojim u kadi, prekrivam se laganom, gotovo prozirnom zavjesom za tuširanje i molim ga da mi donese ručnik koji je ostao na krevetu. Pokušavam suspregnuti osmijeh dok ulazi u kupaonicu. Prodorni pogled osjetila sam u svakoj pori. 'Čemu skrivanje?', šaputale su smeđe oči. Namještam se na krevetu tako da ne namočim jastuk svojom dugom kosom. Uvijek živa, uvijek nemirna. Govori mi da nema veze jer on tako i tako ne spava na toj strani kreveta. 'Ma da, ali ipak...' Napokon, okrenula sam se na bok prema njemu. Na ramenima osjetila sunce koje je ulazilo kroz balkonska vrata. Približila sam se previše, znala sam to. I nisam se micala. Odložio je naočale sa strane. Sigurni prsti zavukli su se pod prugice moje majice.
Spremio se za izlazak, legao na krevet i igrao igricu. Čekao me. Oblačila sam svoju tanku haljinu, stajala pred ogledalom i vezala mašnu na boku. 'Ti si prezgodna za mene', rekao je. Nasmijala sam se. Kao što sam se nasmijala i tri mjeseca kasnije kada je izgovorio tu istu rečenicu. Parkirala sam svoj auto pored Njegovog, a On je već nervozno cupkao pred zgradom. Sjeo je za volan i čekao da izađem iz srebrne Mazde. Otkopčavala sam čizme, isplazila mu jezik i pokazala da oblačim štikle. Rekla mu neka se strpi iako me nije čuo. Prebacila se iz jednog auta u drugi. Krenuo je. Ponovno osluškujem onu rečenicu. Od tada sam ga svaki put pozdravljala s 'Hej Zgodni!' Branio se da za to nema nikakve razumske osnove, a moj odgovor svaki put je bio isti. 'Šuti.' Veselo, prpošno, zaigrano. Dječje.
Dok prolazimo kroz mračne ceste otoka, ne mogu se odlučiti protječe li vrijeme sporo ili brzo. Pamtim svaku njegovu riječ. Pogled. Kretnje. Vjerojatno ne shvaća koliko volim slušati njegove priče, pogotovo one o društvu iz srednje škole. Koliko volim slušati njegov glas. Koliko volim njegov miris. Koji trenutak kasnije podižem se na prste pritisnuta uz zid i lovim dah. Rukama prihvaća moje noge, a ja ih obavijam oko njegovih bokova. Noktima mu prolazim kroz kosu, grebem leđa. Grizem uho. Upozorava me da su ovi zidovi pretanki. Kao da je to važno.
Na putu prema trajektu nesigurno proviruje Zbilja. Ignoriram je. U kafiću čujem glasove koji mi zvuče poznato. Gledam psa koji je isti kao moj Orest. Palim mobitel. Pozivi, poruke. Odjednom je oko mene previše ljudi.
On mi govori da mogu ostati još ako želim. Ipak, ne moli me da ostanem. Ostavlja mi poljubac, a ja se ukrcavam. Prvo na brod, a za nekoliko dana i na bus za Zagreb. Na kolodvoru me dočekala stara prijateljica. Stvarnost. Nasmiješila se svojim crvenim usnama. Ni ovoga puta nije imala visoke potpetice. No zato ih je nosila neka nova žena koju dotad nisam upoznala. Stvarnost ju predstavila, ponosno i sigurno, sa sjajem u očima. 'Ovo je Iluzija', rekla je.
Stalnosti, trajnosti, stvarnosti
"Vjerojatno je već vrijeme da odbacimo dječje igračke i odrastemo. Dovraga, shvaćam ja to i dopuštam. Nastojim samo napraviti nekoliko dobrih fotografija i nestati iz života prije nego što totalno zastarim, ili ne počinim neku ozbiljnu štetu."
(Robert James Waller, Mostovi okruga Madison)
Sjedile smo jedna nasuprot drugoj u preglasnom Movie Pubu nakon više od devet mjeseci usputnih pozdrava i besmislenih pitanja tipa 'kako si', 'šta ima'. Nikada joj nisam iskreno odgovorila kako sam. Jednako kao što nije ni ona meni rekla 'šta ima'. Dugokosa je gnjavila maslinu u svojoj čaši martinija, a ja sam naizmjence ispijala gutljaj po gutljaj vrućeg čaja i brisala crveni nos. Već dugo sam ju htjela pozvati na kavu, ponovno se smijati s njom. Moliti je da mi oprosti.
Naši sati i sati povjerenja, iskrenosti, potpore, suza i smijeha, počeli su prije četiri godine na putu u Grčku. Znale smo se i prije, no poprilično površno, bez dubljeg interesa jedna za drugu. U Grčkoj joj je pozlilo, javili su se stari problemi sa srcem, ali su je svi uvjeravali da si je 'popila'. Davali su joj mlijeko kojeg inače ne pije i od kojeg joj je bilo još gore te lošu kavu da se 'razbistri'. Nikada prije nisam je vidjela takvu. Svjež zrak nije pomagao. Bilo joj je vruće. A za dvije minute nevjerojatno hladno. Tresla se. Pokušavala uloviti dah. Pronašla sam vjerojatno jedinog trijeznog profesora, uzela njenu putovnicu i polegla ju na stražnje sjedalo auta koji je vozio vlasnik hotela. U gluho doba noći jurio je kao lud kroz crvena svjetla na semaforima i puste ulice predgrađa, pokušavajući što prije stići do prvog većeg grada, Larise. Htjela sam ostati s njom na pregledu, ali mi nisu dali. Više od tri sata čekanja u pustom bolničkom hodniku. Vrijeme sam ubijala iščitavanjem natpisa na grčkom, uspoređujući ga s glagoljicom i ćirilicom. Bezuspješno. Sama sebi sam već išla na živce. Nadala se da će Dugokosa biti dobro. Izašla je iz sobe, pokušavajući se koncentrirati na hodanje. Dala mi je da sačuvam nekoliko rozih tabletica koje su joj dali za sljedeće dane. Na stražnjem sjedalu ponovno je naslonila glavu na moje krilo i zaspala.
Skrivala sam lice od znatiželjnih pogleda prolaznika u fakultetskoj knjižnici, okrenuta prema zidu. Crvene oči. Pokušavala sam zaustaviti suze od razlijevanja po bijelom papiru. Pognuta i stisnuta u neudobnom drvenom stolcu. S osjećajem kao da se cijeli svijet ruši. Nevjerice. Moj DJ tri dana se nije javio. Uvjeravanje same sebe da je sve u redu. Da ima puno posla. Da pomaže doma tati izbetonirati dvorište. Da je u kreativnom poletu. Ne ide.
Kako? Zašto? Prije četiri dana biciklima smo prošli cijeli grad, tražili kebab sa zeljem, a ti si mi gurao blijedožutu majicu u hlače da ne prehladim bubrege. Napisao si mi najljepšu posvetu ikad na knjizi iz filmologije mog pokojnog profesora. Na knjizi čiji je duplikat već odavno stajao na policama moje kućne biblioteke, ali ti to nisam htjela reći. Tvoja mi je bila draža, naravno. 'Za nju', pisalo je na prvoj stranici. Gledali smo zagrljeni na kauču 'muške' filmove dok sam se ja nemirno meškoljila. Govorio si mi da sam bedasta i nevjerojatna. Bilo je lijepo to slušati. Vjerovati u to.
U knjižnici dobivam tvoj sms. Nekakva priča o 'fazi'. Ne možeš dalje. Trebaš se srediti. Gubim dah. Dugokosa tiho otvara škriputava vrata knjižnice. Izvodi me van i drži u naručju poput uplakanog djeteta. Kuha mi čaj s medom u svom stanu, psuje jer je on 'totalni kreten' i govori da mi takav ni ne treba. Dala mi je nešto za smirenje i otpratila na ispit kojeg sam trebala položiti za sat vremena. Primila za ruku nakon njega.
Plesale smo zajedno po čitave noći u raznoraznim klubovima, ignorirajući sve oko sebe. Odlazile u kino i kuhale ručak u pauzama od predavanja. Uvijek sam znala da ju mogu nazvati u četiri ujutro i samo plakati. Ili se smijati. Kao što je i ona znala da na kauču u mojoj sobi uvijek ima mjesta i za nju. Nedovoljno je reći da mi je bila kao sestra. Bila mi je Najbolja Prijateljica. Ona prava, koju nađeš samo jednom u životu.
Kasna jesen prošle godine bila je teška. B-boy nije propuštao nijednu priliku da me isprovocira. Izbaci iz takta. Mami je bilo sve lošije i lošije. Bilo mi je teško gledati kako ju glupa bolest baca na koljena. Sestra tinejdžerica koju puca pubertet postajala je sve gora. Nesnosna, sebična, bezosjećajna. Buntovna. Pokušavala sam izbalansirati faks, posao, obitelj i nekakvu nazovi-vezu. Nije mi išlo. Ne podnosim da mi nešto ne ide. Da u nečemu nisam dobra.
Put u London trebao me maknuti iz Stvarnosti. No tjeskobu i zabrinutost nisam uspijevala ostaviti u Zagrebu. U jednom trenu naljutila sam se na Dugokosu. Zbog gluposti. Banalnosti. Počele su me živcirati sve one stvari koje sam prije kod nje obožavala. Njen smijeh postao mi je preglasan, a entuzijastične priče prenametljive. Povukla sam se, a nju odrezala kao da je strani dio moga tijela. Isključila sam se iz svega. Života, prijatelja. Mislila da je tako lakše.
Sjedimo u preglasnom Movie Pubu. Nervozno uzimam šalicu čaja u ruke. Nadam da će mi oprostiti. Govorim joj da mi jako nedostaje. Odgovara da nije znala što se sa mnom događa. Kako da mi se približi. Probudi me. Ne tražim ju da sve bude kao prije. Znam da nemam pravo na to. Znam da sam počinila ozbiljnu štetu. Ali korak po korak... Možda...
Jučer joj je bio 29.rođendan. Pjevala sam joj na telefon 'sretan rođendan' iako ne znam pjevati. Lijepo je ponovno čuti njen smijeh.
|
