Pogled iz jeftinih scenarija
 - Nemoj me tako gledati.
- Kako.
- Pa tako.
Pogledao me još jednom i nasmijao se, a ja sam crvenim noktima prošla kroz kosu boje meda. Sjedila sam na onoj strani bijele garniture koja nije imala naslon već goleme jastuke, a kurvinsko crveno svjetlo dolazilo mi je s leđa i činilo moju kosu bakrenom. Povukao je još jedan dim, nagnuo se i odložio cigaretu na stolić na kojem nije bilo podložaka za čaše jer ih ne voli, a stolić je tako i tako obični jeftini koji samo izgleda skupo. Još jedna potrošna roba u nizu. Donio mi je čaj koji je kupio za mene jer zna da volim zeleni s medom, sjeo na kauč i prolazio pogledom po mojim nogama. Svidjele su mu se jer miriše na cimet i naranče, rekao je.
Jebemu, kako mi fali taj pogled. Znaš onaj filmski osjećaj kada ne postoji ništa više osim njegovog pogleda na tebi. Da, onaj iz loših scenarija. Onaj koji ti kaže da obožava svaki djelić tebe, iako možda nije najsavršeniji na svijetu. Onaj koji ne primjećuje da ti se pored jedne obrve ljušti kožica od hladnoće, da si korektorom prekrila sitni prištić na dnu brade ili da već neko vrijeme nisi bila kod frizerke. Upravo onaj koji ti želi reći da si ženstvena, seksi, elegantna, prepristojna i neodoljiva dok sjediš na prokletoj bijeloj garnituri na kojoj možda nikada više nećeš sjediti. Kao što ni nećeš ležati na crnim plahtama jedna vrata dalje.
- Zašto ti se nos ljušti?
- Zato što sam bolesna?
- Pa jel ga mažeš s nečim?
- Da, s melemom.
- Možda bi ga trebala istrljati ručnikom kad se umiješ.
Misliš da bih trebala? Misliš da nisam primijetila? Jesam, primijetila sam, odmah nakon što si mi dao upute kakva mi guza mora biti.
Neke nove oči sjede nasuprot mene na nekom novom kauču, ovaj je crvene boje i puno je udobniji jer se možeš nasloniti. Govore mi ono što one prije nikada nisu - da me vole i da im falim.
Ne znam trebam li im vjerovati. Možda. Ako ništa drugo, kauč je udoban. Mogu se nasloniti dok pijem čaj i dok razgovaramo o onome o čemu sam razgovarala sa svojim dečkima u srednjoj. Zaboravila sam kako se to radi, jebiga, nemoj se ljutiti na mene. Ipak je puno vremena prošlo. Treba mi da se podsjetim kako se smijati na nešto što nije smiješno i što je vezano uz nogomet. Ne znam što je korner, nemoj mi ni objašnjavati, ali znam za koju momčad vozi Bruno Senna. Ali to je glupo jer samo voze u krug, kažeš. Nije, ali neću ti objašnjavati.
Onaj nezaboravni pogled nikada mi nije rekao da me voli i da mu falim. Nikada. Kada bi to rekao, to bi bilo čisto pretvaranje. On se nikada nije pretvarao, ja jesam. Jednako kao što se pretvaram i sada dok sjedim na crvenom kauču. A onaj nezaboravni pogled volio je vožnju u krug, razgovor o porno šiku i kuhao mi čaj koji volim. Vjerovala sam da će me voljeti. Jebemu, stvarno jesam. No on me samo iskreno obožavao. I ništa više.
Onako kako samo Zmajevi znaju
 Pitaj me vjerujem li ti? Ne.
Zašto sam s tobom? Iz dosade.
Jesam li ljubomorna? Da. Ali samo zato što me namjerno činiš ljubomornom. Ne volim to.
Jesam li zaljubljena. Nisam. Ali se smijem. Ponekad.
Mislim li da je ovo važno? Nije. Meni nije. A nije ni tebi. Barem tako mislim.
Koliko će trajati?
Ležali smo stisnuti na crvenom kauču u neko doba noći, kada sam ja odlučila predahnuti od mrtvih slova na ekranu i posvetiti mu malo pažnje. Njegove smeđe kovrče padale su mi na čelo, a topla stopala grijala su moja hladna dok sam preko njih povlačila kariranu dekicu. Čula sam da je moj srerbni laptop zaspao, muzika je dolazila iz njegove sobe i on je tiho prošaptao moje ime. Odnio me na veliki krevet dok sam mu nogama obavijala struk i primila mu se oko vrata poput malog djeteta. Okrenula sam mu leđa, onako kako samo ja to znam, i on me milovao po trbuhu. Sladak je, poput djeteta i onih dečkića iz srednjoškolskih bendova. Da sam koju godinu mlađa...
Da sam koju godinu mlađa, vjerojatno bih mogla zaspati u njegovom zagrljaju dok drvena roleta lupa u fasadu sa svakim naletom vjetra. Možda bih i bila zaljubljena u njega. Ili iskreno ljubomorna na onu prijateljicu s kojom je 'slučajno' spavao prije nego što smo se uopće upoznali. Možda bi mi bilo slatko što me drži za ruku dok razgledavamo kompjutere ili što je spremio frižider za piknik koji je završio u mojoj kuhinji. Nisam ga namjerno sabotirala, jednostavno nije bilo livade u blizini.
Jednom sam rekla da sve što želim jest pripadati nekome. Sada dobivam njegovu poruku da me voli. Jebemu, nije li to prerano? K vragu i sve. Ne želim pripadati nekome. Želim pripadati Zmajevima. Želim da grle mog Vuka kad im okrenem leđa onako kako samo oni to znaju. Želim da mi gledaju guzu dok oblačim hlače. Da pričaju sa mnom u dva ujutro o porno šiku. Da mi govore da ostanem, iako znam da ne misle na cijelu noć, a kamoli na nešto više.
No Zmajevi još nisu ispustili glas koji bi me vratio u njihova krila. Ostala sam spavati na velikom krevetu, a on je odmicao kovrče s očiju. Ima lijepe, zelene oči. Oteturala sam do kupaonice i vratila se u krevet. Složio mi je tople sendviče za doručak, hamburgere za ručak. Čak je htio peći roštilj za nas dvoje, ali su mu dolazili dečki na tekmu. Prati vjerojatno sve sportove osim bejzbola i ostalih sve-američkih. A jedini sport koji ne voli je F1. Zmajevi i ja obožavamo F1. Jednom su me nazvali kada je Button prošle godine pobijedio i ja sam se smijala. Bio je to neki blesavi razgovor, nije uopće imao smisla. No zapamtila sam ga. Oni su se smijali mojoj teoriji o zgodnim svjetskim prvacima, a ja sam upijala njegov duboki glas.
Pitaj me koliko će trajati? Ne znam. Koliko treba Zmajevima da polete? Možda vječnost, a možda trenutak. Svejedno. Znam da ću u svakom trenu biti spremna napustiti sve ostalo. I ostati.
Lijep prizor osamljenosti
Rekla sam mu da je sebičan. Egoističan i dovoljan samome sebi. Nije ga uopće briga što sam od cure na koju se derao jer se ne javlja dva dana nakon prvog seksa postala cura za jednu noć. Pogubili smo se negdje putem, od prijateljske veze kada me je ushićeno vodio bilo gdje i svugdje do nekakvog nikad dorečenog ljubavničkog odnosa, a zatim i onog punog neizrečenog okrivljavanja. Zamuckivanje, oklijevanje. Sjedila sam na njemu dok su mi mornarske prugice obavijale tijelo, kosa u plavim i svijetlo smeđim pramenovima padala niz lice i lijepila se za usne, a noge polako ugrijavale pod njegovim rukama. Skinuo je te prugice koje su i ovako bile pretanke i nekako pustio da vrijeme predugo teče. Prije nekoliko mjeseci već bismo bili na crnim plahtama u njegovoj sobi ili na podu u boravku, govorio bi mi da nisam normalna i neka se stišam te ugriznuo za usnicu da mi pokaže da se ne smijem tako ponašati. Rekao mi je da sam lijep prizor.
Nebitno - odgovorila sam mu. Sebičan si. Ne možeš cijeli život biti sam, jebemu. Nije bitno koliko imaš godina, ali zašto ih trošiš bezveze, na dječju sobu prepunu igračih konzola i ostala sranja? Super, i ja volim svj komfor i ne volim da me netko dira, ali jebemu. Ako ti je toliko stalo do nje, vrati joj se, šta ću ti ja. Samo prestani biti takav.
Prokleta šutnja. Maloprije je održao cijeli monolog na moju tvrdnju da su spotovi aktualnih pop pjevačica jeftina imitacija Madonninog porno šika, a sada šuti. Bilo je negdje oko 4 u noći, vrijeme u kojem sam inače već dobro debelo bila u svom krevetu nakon večeri provedene s njim. Iako, i to je bilo davno, prošlo je više od pola godine. Odmaknula sam se i sjela pored njega. Nisam mu htjela biti blizu, ali i dalje mi je prolazio vršcima prstiju niz ruku.
Dao mi je odgovor na pitanje koje sam se cijelo vrijeme bojala postaviti, još više nego što sam se bojala reći mu da sam zaljubljena u njega. Da, postoji osoba koju voli. Zašto onda nije s njom? Jer oni ne mogu biti zajedno. Više od toga nisam htjela pitati. Počeli su mi se u glavi vrtjeti scenariji zašto ne mogu biti zajedno, prevrtala sam sve filmove koje sam ikad pogledala i knjige koje sam pročitala i odustala od odgovora. Nije udana, rekao je. I nije to ona bivša cura već neka prije nje. Ne razmišlja o njoj i ne pati za njom, ali... ona je osoba koju voli.
Primijetio je da sam se odmaknula. Šta uopće onda želiš od mene?
Da se vratimo na ono prije nego što smo postali ljubavnici.
Ne znam, ne mogu - rekla sam mu.
Ustala sam i na sebe navukla prugice, otišla u hodnik prepun zrcala, a on mi je pomilovao Vuka na leđima. Kad me poljubio, pitala sam ga zašto to radi. Ne treba mi nikakava kurtoazija i navika, hvala. Njegovi Zmajevi gledali su me u odrazu zrcala, umnožavali se u beskonačnoj slici. Još jednom sam ih pozdravila. Kao i obično, i ovoga puta znala sam da to nije zauvijek.
Once upon a time in Wonderland
"It always fascinated me how people go from loving you madly to nothing at all, nothing. It hurts so much. When I feel someone is going to leave me, I have a tendency to break up first before I get to hear the whole thing.
Here it is. One more, one less. Another wasted love story. I really love this one. When I think that it's over, that I'll never see him again like this... well yes, I'll bump into him, we'll meet our new boyfriend and girlfriend, act as if we had never been together, that we'll slowly think of each other less and less until we forget each other completely. Almost.
Always the same for me. Break up, break down. Drunk up, fool around. Meet one guy, then another, fuck around. Forget the one and only. Then after a few months of total emptiness start again to look for true love, desperately look everywhere and after two years of loneliness meet a new love and swear it is the one, until that one is gone as well.
There's a moment in life where you can't recover any more from another break-up. And even tihs person bugs you sixty percent of the time, well you still can't live without him. And even if he wakes you eup every day by sneezing right in your face, well you love this sneezes more than anyone else's kisses."
(Julie Delpy, 2 Days in Paris)
www.youtube.com/watch
2 Days in Paris moj je najdraži film. Možda zato što sam ga gledala samo jednom. Da sam ga pogledala još koji put, vjerojatno bi mi postala jasna razlika između scenarija i života. Život se događa, scenarij se piše. Piše ga osoba koja ima jasnu viziju o tome kako će život u filmu završiti jer završava one sekunde kada se odvrti zadnja sekvenca filmske trake. U njemu su izmišljeni junaci koje obožavamo, u njemu postoje metafore čije značenje shvaćamo tek kasnije, tu su redateljski postupci kojima ostajemo očarani, filmska kamera koja oduzima dah.
S druge strane, tu je publika u gledalištu. Život. Isti onaj koji nas toliko puta upozorava da naše želje nisu istovjetne našim mogućnostima. Ne postoje metafore, ne postoje neka dublja značenja i simboli koje otkrivamo tek kasnije, sve što postoji - stoji ispred nas tako golo, ali opet nejasno i mi moramo izabrati.
Odlučila sam prestati živjeti u scenarijima i pričama. Prizemljiti se napokon. Nisam dugo pisala, možda zato što sam se napokon sprijateljila sa Stvarnošću. Zato se opraštam od vas, mojih vjernih blogera koji su me čitali, bili uz mene i hrabrili me. Hvala vam za to. Svratit ću koji put do vas, previše ste mi postali dragi da bih to preskočila.
Veliki pozdrav i pusa svima,
Anabelle.
Delete
"... idioti, patuljci, bogalji, deformirani klaunovi odjeveni kao prinčevi, čija je jedina zadaća da se smiju samima sebi za zabavu, beživotnim prijestupnicima uhvaćenim u zamku društvenih konvencija, urota, laži..."
(Jean-Luc Godard, Ludi Pierrot)
Razmišljala sam o tome da objavim priču koja je već dugo ispisivala redove na ekranu mog kompjutera. Kažiprst je lagano dodirivao tipku miša i nije se mogao odlučiti treba li pritisnuti 'OK' ili ne. Nije to laka priča, ne može se čitati kao uspavanka prije spavanja, a bome ni kao trivijalno štivo za vožnju tramvajem. Takve priče nitko ne voli jer predstavljaju atak na ćudoređe i malograđanštinu. U njima žene dolaze na posao u jučerašnjoj odjeći, a muškarci prenose spolne bolesti svojim suprugama koje ih dočekuju kod kuće s tek skuhanim ručkom. To je priča u kojoj su svi uhvaćeni u vrtlog laži, prijestupa, samozavaravanja i bijednih pokušaja razbijanja učmale svakodnevice, rutine, navika...
Ležala sam na škriputavom krevetu jeftinog motela, potpuno gola i lagano prekrivena tek prozirnom plahtom, buljeći u monitor prepun crnih riječi koje su me izazivale. U kupaonici se tuširao on i brundao o tome kako topla voda dolazi tek na mahove, a ja sam se smijala njegovim usklicima. Došao je do mene, onako polumokar, i ja sam obujmila nogama njegove kapi vode koje su se cijedile s čvrstog tijela i obrisala ih grudima. Obećao mi je da će me voditi u novi, nepoznati grad, od kojeg sam dosad uspjela vidjeti tek sumornu zgradu preko puta prozora naše sobe sa zavjesama iz socijalizma i čuti pijančevanje u bučnom kafiću koji broj dalje. Veliki svijet o kojem mi je šaputao na uho bio je velik onoliko koliko i prozorska krila tijesne sobe. Obećanja i velike riječi shvaćala sam tek kao dječju prisegu da će pojesti sve povrće na tanjuru, i on je to znao. I to mu se sviđalo.
Sav smrad, vlaga i buka postali su savim nebitni onda kada mi je pokazivao neke druge svjetove, one u kojima postoje samo strast, požuda, osmijeh i zaluđenost. Kratka ili ne, nije bilo važno, ono što se računalo mjerilo se ubrzanim otkucajima srca i glasnim uzdasima pored tankih zidova. Brojali su se potezi prstima kroz moju kosu, ugrizi crvenih usnica, noge isprepletene na krevetu sobe jeftinog motela.
'Zašto baš jeftini motel', upitao me jednom.
'Ljubavnice se vodi u jeftine motele, ljubavi svog života u skupe hotele s poslugom u sobu', sažela sam našu priču od posljednjih mjeseci, otvorila prozor njegovog crnog auta koji nas je vozio prema još jednom otoku i stavila noge na rub prozora.
'Ne trebaš biti nježan i prodavati mi slatke riječi, nisam ti djevojka.'
Mirisala sam vjetar i s osmijehom zahvaćala one večernje sate u koje je bio slobodan, kao i one vikende kada je odlazio na poslovni put i skidao kolut s onog prsta koji te definira jednom riječju, u jednom potezu. On je obožavao slobodu, a ja sam obožavala njega, laskala mu i otkrivala koliko i sama volim taj osjećaj bezgraničnosti. Jednako kao što volim i mračna ugibališta, hladnu haubu njegovog auta, skriveni ples u jacuzziju i tipkanje u mraku koje ne prestaje odzvanjati praznom prostorijom. Nisu postojale dosadne stvari koje te okrutno bacaju u stvarni život, stvari kao što su 'naša pjesma', 'naš film', 'naš restoran', 'naš park' - jednostavno zato jer nismo postojali mi. Nisu postojala sjećanja, nije bilo uspomena, kao ni zajedničkih albuma. Tek trenutak, ovdje i sada.
Naježila sam se od dodira njegove kože koja se priljubila uz mene nakon hladnog tuša. Odgurnula sam ga i zaplila cigaretu na kojoj je ostao trag crvenog ruža, a on je jednim pokretom ruke navukao zavjese i popravio sve zablude u koje bi se mogao uplesti nepoučeni promatrač. Još jednom bacila sam oko na svoju priču koja me čekala ispisana na ekranu, onako provokativna, prepuna mana i života. Povukla sam dim i kliknula.
Delete.
Ona Druga
"Jesi li ikad pokušala
I na drugu stranu koraknula
Možda ja živim u oblacima,
Ali dobro me slušaj, mala:
Neka spavači sanjaju snove
Život ostaje za nas dvoje."
(Jeffrey Eugenides, Nevina samoubojstva)
Pričala si mi o tome kako je biti druga žena. Kako je pronalaziti crveni ruž na plahtama i znati da ne pripada tebi, tampone u kupaonici koje ti ne koristiš, otići na ljetovanje i spavati uz nekog kome ne pripadaš. Barem ne više. Spominjala si neke brojke: ako se nakon godina dana ne rastane od tebe - dobro je - znači da si pobijedila. Sjećam se da me takva borbenost iznenadila, ne zato što nisam borac, znaš da jesam, nego zato što mi se činilo da postoje stvari protiv kojih se ne možeš boriti. I to ne zato što si manje lijepa, manje mlada ili manje duhovita od nje. Ne, nije u tome stvar. Zaslužuje li on da se boriš za njega i pretvaraš se u matematičarku koja broji godine, mjesece i dane, iako i ti i ja znamo da ne živiš u svijetu zbrajanja. Ti živiš u svijetu priče.
Pitala sam te kako možeš spavati uz nekog znajući da ga dijeliš s drugom. Ne sjećam se što si mi odgovorila, vjerojatno si tražila neko opravdanje, neki razlog koji nije imao smisla pa sam ga i zaboravila. Pitam se jesam li ga ipak trebala upamtiti, urezati u jedan dijelić sjećanja kako bih ga upotrijebila prema potrebi? Nakon ljetovanja rekao ti je da je gotovo. Spakirala si kofere, ostavila mu vrijedniji dio bračne stečevine, napustila veliki stan s bibliotekom i ponosno izišla iz njega. Svi su ti čestitali što si zatvorila vrata uzdignute glave, pružali ruku diveći se toj vješto premazanoj fasadi.
Bilo je ljeto, sparina se uvukla u prvi kat prevelike kuće na plaži, nogama sam bacila plahtu s kreveta na pod i zagrlila jastuk. Bila sam sama, a pored mene je bio On. U mraku pokušavala sam sakriti more suza i dozvati iz sjećanja tvoj odgovor. Kako spavati uz nekoga kome ne pripadaš? Da, bitan je odgovor! Zašto ga se ne mogu sjetiti?
Nije imao ljubavnicu niti sam ja bila njegova ljubavnica. Ali bila sam druga samo zato što nisam bila njegova. Ljubavnica mu nije bila potrebna, imao je mene. Nije me upoznao s prijateljima, nije me vodio van, nije mi rekao da me voli. U kupaonici nikada nisam pronašla ništa osim utočišta u samoći.
Prestala si brojati. Upoznala si njega, a on je tebe upoznao s Bosnom koju je postalo nemoguće ne voljeti uz njega. Volio te, živio je za tebe, dobili ste kćer, a onda je umro. 'Zašto si me upoznao s Bosnom i onda umro?' rekla si mi jednom, opisujući mi oca svoje kćeri.
Slušala sam te jučer, tvoje priče i tvoj život. Protrnula kada su ti postavili pitanje jesi li sretna.
To je kao da te pitaju dišeš li.
Dišemo li nas dvije, draga moja?
Ostani
"Čim shvate o čemu je riječ, muškarci s takvom vrstom žena, ovisnom o ljubavi, običavaju postupati gotovo kao s idiotima, koje se pomoću najglupljih sredstava može navesti na to da se uvijek iznova spotiču o iste stvari."
(Robert Musil, Čovjek bez osobina)
Nakon nekoliko bezobrazno provocirajućih sms-ova ponovno sam se našla u hodniku prepunom zrcala, skidala visoke čizme i stavljala torbu na policu. Prostorija na lijevoj strani stana već je bila spremna za mene, žućkasto platno prekrivalo je cijeli zid, a na podu se nalazila nekakva prozirna plastika. Oprezno sam u štiklama stala na nju, bojeći se da ju ne izgrebem ili da se ne poskliznem. Korak po korak. U redu, sigurno je.
Držao je veliki crni fotoaparat u rukama, lagano se namrštio svaki puta kada bi pogledao kroz objektiv te se istovremeno uspravio i raširio noge, držeći ravnotežu. U pozadini je svirala neka nepamtljiva glazba, a na stoliću pored njega gorila je cigareta. Odmjerio me svaki puta kada bi povukao dim. Rolete su bile spuštene, ali ne u potpunosti, vani je slučajne prolaznike zastrašivao mrkli mrak, a zbunjivali blicevi koji su se odbijali o prozorska stakla na četvrtom katu.
Zabavljala me igra svjetla i sjene, pomicanje za milimetar naprijed ili nazad kako bi on dobio savršene prijelaze koji se tiho uspinju mojim tijelom. Ljubavnica, preljubnica, kurva, djevica, opatica, ozbiljna, opuštena, slatka, bezobrazna, tvrdoglava, iz sekunde u sekundu bila sam sve što je poželio. Igrala sam se kosom, provocirala prozirnom haljinom i tražila njegovu pažnju dok je popravljao reflektor koji nije na vrijeme 'okinuo'. Bešćutno me zabljesnuo svaki puta kada je to on htio i kada je dobio onakvu sliku mene kakvu je sam zamislio. Prihvatila sam svoju ulogu, dopuštajući mu da me proučava, ali ne i da me otkrije u potpunosti.
Tražio me da ostanem, nekoliko trenutaka kasnije nego što je trebao. Ipak, prihvatila sam. Umotala sam se u deku koja je mirišala na njega, približio mi se potpuno i stavio ruku na moje bedro. Ispreplela sam svoje prste s njegovima, svjesna da ono 'ostani' nije ništa veliko ni posebno, svjesna koliko sam ustvari nesretna i usamljena. Svjesna da ću Stvarnost ovoga puta ostaviti za sutra.
Nada je kurva
"Događaji su je obavili, držali je čvrsto i nisu joj dopustili da stigne tamo kamo želi, bili su sklisko ljigavi i nehotice su je usmjerili prema točki kamo nije htjela. Zavijuci, zmije, sklisko: tako se odvijao život."
(Robert Musil, Čovjek bez osobina)
Zvonilo je za kraj školskog sata, gomila djece sjurila se u dvorište stare škole, jedni su raširili gumi-gumi, drugi su kredom crtali kvadrate na betonu. Buka, galama, komešanje, urlici. Njih nekoliko zadirkuje malu djevojčicu u kutku dvorišta, gurkaju je između sebe i štipaju za rame. 'Nada je kurva. Nada je kurva', vrište i smiju se. Uspijevam dohvatiti njenu prozirnu ruku i povlačim je za sobom. 'Nada je kurva.'
- Mama, ne razumijem što je to...?
- Ma gdje si to čula? Šta je učiteljica rekla? To je nešto jako ružno. Da se to nisi usudila ponoviti!
Otkad pamtim, Nada je sjedila sa mnom u školskim klupama. Jednako kao što je sjedila pored mene kada smo rješavale domaću zadaću, izrađivale makete, gledale prve romantične komedije u kinu, organizirale pidžama partije, čekale na klupi u parkiću dečke, pisale prijemni ispit. Odlučila sam vjerovati njoj i njenim prozirnim, nježnim rukama. 'Nada je kurva', i dalje je odzvanjalo u dnu dvorane. Gotovo neprimjetno, jedva čujno, na što bi se Nadini obrazi odmah zarumenili, a oči postale bezizražajne.
Dvadeset i nešto godina prekasno, napuštajući hodnik s visokim zrcalima i zastavši na drugom katu zgrade gdje svjetlo ne radi, shvatila sam da djeca na dvorištu ispred stare škole dotrajale fasade nisu dovikivala njoj nego meni. Od glave do pete osjetila sam lom.
Držala sam se za rukohvat na mračnom stubištu nakon što su Zmajevi zatvorili vrata, tražeći oko sebe onu poznatu ruku. Prisjetila sam se mame i njenog neshvaćanja mog pitanja. Nisam je pitala što je to kurva već što je to Nada. I naišla na uobičajeno roditeljsko izbjegavanje odgovora. Da si mi objasnila da ona djeca govore meni, možda se ne bih sada poput kule karata raspala potpuno sama na praznom, hladnom stubištu, zar ne mama? Trebala si mi reći i ja joj ne bih tako bezgranično vjerovala, znaš to mama? Znam tko je kurva. Ona koja ti daje tek privid sve dok ima koristi od tebe, koja te ljubi iako te ne voli, koja ti se smije iz navike, koja će plakati za tobom iako joj nije žao što odlaziš. Ona koja te napušta kada je najviše trebaš.
Da. Sada znam. Nada je kurva.
Priča za nju
Nasmijava je i sad je samo ostao trenutak da iskoristi priliku ispred njene kuće da je poljubi kao u jeftinim američkim komedijama, nespretno, a opet iskreno...Upravo onako kako je oduvijek priželjkivala gledajući filmove s grčem iščekivanja u tijelu, gnječeći u rukama deku pri provalama romanse, za koju je mislila da ne postoji u njenoj stvarnosti. Došao je nadomak njenih usana nepripremljen, bez uvertire, govora, visinskih priprema, samo je stao ukopan u točki iz koje više nije bilo povratka. Naslonjen na ljubav svog života prislonio je prve dodire na njene pune usne i osjetio dašak svemira u svojim grudima kako lupa. Iz svoje točke srušio je jednim pokretom cijeli njen sigurni svijet, u koji se začahurila s velom samoće i pristojne ljubaznosti. Sigurnom muškom rukom privukao ju je sebi, položio dlanove na njen vrat dok je pokušavala disati i uloviti dašak njega. Prvi puta u životu bila je posve bespomoćna. Jer je bila njegova.
***
Priča je napisana u koautorstvu s jednim blogerom, koji želi ostati anoniman. Svatko je dobio jednu rečenicu :)
Biljke, kako god okreneš
"Bila sam već odavno primijetila da se u našem društvu sinovi žene za blage žene, žene biljke."
(Irena Vrkljan, Svila, škare)
Naše malo četveročlano srednjoškolsko društvance sjedilo je u prepunom kafiću, zidova ispisanih ljubavnim mislima, te u dimu cigareta i žamoru nepoznatih glasova filozofiralo o koječemu. 'Zašto za šankom sjedi cura koju trebam, a do mene cura koju želim oženiti?', upitao je naš Glazbenik. Za šankom je sjedila njegova bivša cura, a do njega sam bila ja.
Jednog vrućeg ljeta B-boy je pozvao u svoju kuću na moru još jedan par da nam pravi društvo, uz prethodnu najavu da će mi se njih dvoje sigurno svidjeti. 'Ivica i Marica, već su tri godine zajedno i svi samo čekamo kada će se vjenčati', objasnio je.
Nekoliko dana kasnije nas dvije ostale smo same u dnevnom boravku, ona je sjedila na kauču, a ja sam peglala sivu majicu koja se već skrutila od sunca. Promatrala sam je tako iritantno beživotnu i pravila se da slušam sve one priče o prijateljicama s kojima se više ne druži otkad je s Ivicom. On joj je najbolja prijateljica i ne zna koga bi izabrala za svoju kumu na vjenčanju. Vjerojatno svoju mamu. Ili njegovu? Klimala sam glavom, prolazila peglom po zgužvanim rukavima. Povisivala je glas do visine neizdržive za slušanje i prepričavala mi kvartovske tračeve. Nisam bila sigurna trebam li se na trenutak pretvarati da živimo u istom kvartu i da me to zaista zanima ili ne. Trebam li reći da meni B-boy nije najbolja prijateljica i da mi mama sigurno jednoga dana neće biti kuma na vjenčanju? Odustala sam u trenutku kada sam shvatila da ne mogu složiti jednu jednostavnu rečenicu, a da istovremeno upotrijebim i tri njene omiljene riječi: onaaak, totalno, kuuujiš.
Nije bilo loš taj Ivica. Duhovit, pametan, dečko iz dobrostojeće zagrebačke familije koji će završiti faks koji mu plaćaju starci, zaposliti se u tatinoj firmi i oženiti curom koju je upoznao u srednjoj da bi se nakon nekoliko godina ponovno sreli. Dečko koji pokazuje sklonost pravocrtnosti, pomalo pasivan, navikao na naviku i njezine lažne orgazme. Pitala sam se je li Marica jednako tako naviknuta na njegove ukočene, naučene osmijehe, spremne za ublažavajuće djelovanje svaki puta kada ona provali neku idiotariju koju ni sama nije uspjela shvatiti. Pretvara li sada navika onu nekad simpatičnu glupost koju smo davno voljeli u tvrd i bezosjećajan smijeh? Je li staro civilizacijsko iskustvo da se zaljubljenost u braku mora hiniti jednako onom starom ženskom iskustvu da se orgazmi moraju hiniti? Ne znam.
Sjedile smo jedna do druge: 'Na ovoj strani stola su ljepota i duhovitost', rekla sam ja u žaru nekakvog razgovora. 'A na drugoj novci!', dodala je spremno ona. Smijeh. Ali samo njegov.
'Riskirajmo, prisjetivši se da nikad ne prestajemo tiho voljeti one koje smo nekad voljeli glasno', piše na zidu iznad moje glave. Razmišljala sam potiho o Glazbenikovim riječima ispijajući svoju kavu. Ne bi li djevojka koju trebamo, morala biti ista ona koju želimo oženiti? Ponovno pitanje na koje ne znam odgovor. Znam samo da sam pustila Naviku neka ide svojim putem, u trenu kada sam vidjela da se više ne povezuje s višim dijelovima moga bića.
Ivica se i dalje smije. Marica i dalje živi u uvjerenju da je duhovita. Možda su ipak stvoreni jedno za drugo.
Djevojčice koje žele preskupe igračke
"Osvojena je stvarnost, a izgubljen san."
(Robert Musil, Čovjek bez osobina)
Spuštala sam se stepenicama sporije nego ikada do sada, noseći u torbi kutiju s tri knjige i ispisanom posvetom na tvrdom kartonu. Na drugom katu zastala sam na dva trenutka i tako ostala za trenutak duže nego inače u hladnom hodniku u kojem svjetlo već mjesecima ne radi.
- Što sad? I to je to? - misli su mi uzbuđeno jurile cijelim tijelom. - Ma ne može biti...
Nisam ni udahnula i već sam preskakala svaku drugu stepenicu, loveći se za rukohvat i glasno udarajući petama u pločice. Došla do vrata koja su se otvorila bez mog kucanja. Dočekao me pogled Zmajeva, koji su strastveno šaputali kako nikada više neće dopustiti da se spustim niz te stepenice, a da mi prije toga ne kažu da sam Njegova. Hodnik prepun zrcala, dodira, poljubaca. Uspomena.
Da. Nasmijala sam se svom drugom trenutku i pričekala da me Stvarnost primi za ruku i poput djevojčice koja želi preskupu igračku grubo povede iz samotnog hodnika bez zrcala do parkirališta.
- Nisu li ti rekli da zrcala daju tek lažnu sliku?, upitala me moja femme fatale, uzimajući mi iz čvrstog stiska celuloidnu traku još uvijek neprikazanog filma. Neproživljenog.
Zalupila sam vratima auta i prisjetila se onog netom pogledanog filma. Zmajeva ramenom naslonjenih na visoka zrcala koji govore da je očito sve kako je i trebalo biti. Zmajeva kojima sam rekla da su sami izabrali, dok sam zakopčavala svoj sivi kaput nakon prebrzo ispijenog čaja. Zmajeva koji su me pustili da odem i ostali sami iza zaključanih vrata. I ja sam otišla, tiho pitajući Stvarnost jesam li putem izgubila San.
Možda ti nisam rekla da ne volim godišnjice...
"Kad čovjek stekne naviku kakva je bila ova ljubav, izgleda nemoguće da se ta navika prekine, a da u isti mah ne slomi i sve ostale životne snage."
(Alexandre Dumas, Dama s kamelijama)
- Nisu li ti rekli da postoje mjesta na koja je zabranjeno otputovati, vrijeme koje ne možeš proživjeti, stvari koje ne smiješ dotaknuti?
Nekoliko minuta poslije ponoći zazvonio je telefon. Držala sam ga u rukama koju sekundu predugo, gledajući ime ispisano na bijelom ekranu. Očekivala sam ga. Dobrodošao natrag. Ushićeni glas koji je tjednima živio u tišini sada mi je čestitao rođendan, poželio sve najbolje i izrecitirao više-manje sve ono što gospodin Klišej nalaže. Zmajevi su raširili krila.
Kako si? Dobro. Šta ima novoga? Pa u biti puno toga, ali ništa posebno. Jesi se dobro provela za Novu? Ma da, jesam. Znaš kako to ide, standardna ekipa. Neki dan sjedio sam u kafiću u koji smo prvi put išli na kavu, i to na istom mjestu gdje smo tada bili ti i ja. I znaš, uskoro ćemo slaviti godišnjicu. Poznanstva, doduše.
Da, znam...
Prozirni veo zaštite u obliku sigurnih odgovora skinuo si prebrzo i njegove tanke niti pale su pred mene uz glasan tresak. Nije bilo ispravnih riječi, nije bilo ispravne reakcije. Samo jedna tvrdoglava jarčica koja je sjedila u svojoj fotelji, držala mobitel vrhovima prstiju i osluškivala rečenice koje kao da ne pripadaju ovdje. Rečenice koje su trebale biti izgovorene u nekom drugom vremenu, na nekom drugom mjestu, tako dalekom od ovog.
Možda ti nisam rekla da ne volim godišnjice ili ispričala zašto ih ne volim. Uvijek su tužne i samotne iako to ne bi trebale biti. Zar se za godišnjice ne daruju nekakvo cvijeće i bombonijera? Ne znam. Zašto se uopće sjećaš tog datuma? Ja tako slabo pamtim datume. I zašto si zapamtio koji ruž koristim? Givenchy 14. Da. Smijao si se kada smo ljetos sjedili na plaži, a ja sam ponavljala priču o tvojim Balorama sunčanim naočalama koju si mi ispričao. Prljavi Harry, ne? Znaš da pamtim blesave detalje, zašto me sada iznenađuješ istima i sam ih primijenjuješ? Zašto ponovno spominješ koje traperice nosim i što sam imala na sebi kada smo plesali u prepunom KSET-u iako ti ne znaš plesati? Znaš li da sam danas vidjela u gradu djevojku koja je cupkala po snijegu u crnim lakiranim štiklama i čvrsto primila za lakat dečka da ne izgubi ravnotežu na ledu. Podsjetili su me na nas, znaš.
Možda misliš da znaš sve o meni. Znaš da jedem sporo i pijem crveno vino. No znaš li da ti nikada nisam rekla svoje strahove i bojazni? Slabosti. Možda ti ipak nisam dozvolila da me uspoznaš u tih nestvarnih godinu dana. Napokon, ne znaš da ne volim godišnjice. Možda znaš koju knjigu ćeš mi pokloniti za rođendan, jednako kao što ja znam da šećeš stanom dok razgovaraš sa mnom na telefon. Ali vjerojatno ne znaš kako se osjećam nakon tih sedam minuta razgovora poslije ponoći. Znaš li kako sam sada?
- Nisu li ti rekli da Uspomene uvijek dolaze u množini i da je dovoljan tek jedan trzaj kamenčića da potakne njihovu lavinu?
Ples pod maskama
"Sve je to laž! Svaki osmijeh prikriva zijevanje od dosade, svaka radost neko prokletstvo, svako uživanje svoju odvratnost, a najslađi cjelovi ostavljaju na usnama samo neostvarivu želju za višim nasladama."
(Gustave Flaubert, Madame Bovary)
Stajala sam kao omamljena pred otvorenim ormarom Dugokose i birala što ću odjenuti za tulum na koji sam došla s velikim zakašnjenjem. Pogledom sam prebirala po policama i vješalicama, svjetlucavim suknjama i uskim crnim korzetima. Kurva ili princeza, oduvijek su bile jedine opcije.
Godinu dana ranije izabrala sam natapiranu kosu, lakirane štikle, pripijene tajice i mamin korzet iz 80-ih. Na dnu mog ormara ležale su kurve Usamljenost i Razočaranje koje su u zagušljivom podrumu prepunom ljudi i loše rasvjete plesale do sitnih sati i bile dovoljne same sebi.
Mjeseci pogrešnih poteza i krivih odluka napokon su iz najgornje ladice Dugokosinog ormara tankom rukom dohvatili suknju koja se širila u valovima bijelog tila te malu srebrnu tijaru. Bose noge gubile su se u dubokom romantičnom tepihu i ritmu glazbe čitavu noć, pokušavajući napokon uplesati u Zemlju čudesa, rezerviranu samo za odabrane. Svijet za koji nisam imala kartu, a kada sam je i imala, bila je to povratna za brzu liniju.
Doček 2010. Ulazim u hodnik s prevelikom vrećicom dok mi Skladatelj govori da imam frizuru poput dame iz starih filmova. Nasmijem se i nestajem iza zatvorenih vrata djevojačke sobe. Oblačim haljinu u stilu 20-ih, crne samostojeće čarape s čipkom na vrhu, navlačim dugačke rukavice preko laktova koje bi trebale biti svilene, ali nisu. Stavljam oko vrata cijelu nisku bisera. Lažnih. Podsjećam na Louise Brooks, ali ne glumim u nijemom filmu. Kurva ili princeza?, pitam se dok utapam usne u crvenom ružu. Kazaljke se stapaju u jednu, grlim ljude koje volim, nazdravljujem kristalnom čašom, osluškujem 'sretna nova', bojim se blagdanske pucnjave petardi, zamišljam dobro mi poznatu sobu i u mislima osluškujem disanje Zmajeva koji šire krila. Pitam ih znaju li gdje se kupuje karta za onu Zemlju čije ime djeluje previše nestvarno.
Dolaze nove dani Svakodnevice. Svakodnevice koja postaje još jedna u nizu kostimiranih zabava. Smiješak je sve veći, nokti i dalje crveni, usne nešto crvenije, naočale tamne, a potpetice sve više. Fasada sve deblja.
Nepobjedivi otisci
"Utopija nije u budućnosti, nije na drugom mjestu. Vrijeme utopije je sada. Mjesto utopije je ovdje."
(Carlos Fuentes, Terra Nostra)
Moj najbolji prijatelj - Skladatelj i ja sjedili smo na stražnjem sjedalu auta i čitali Dylana Doga, pretvarajući se da smo ponovno djeca. Navlačila sam smiješak na usne, tamnim naočalama skrivala preplašene oči, a kroz mene je strujio osjećaj da povratak u Zagreb neće donijeti ništa dobro. Osjećaj koji se nije javio prvi puta. Taj grad nikada me nije volio, nikada mi nije pružao topli pogled iščekivanja kada sam se vraćala u njega. Kratke, nejasne poruke bez točke na kraju pozivale su me na čitanje između redaka. 'Znam što će mi reći', rekla sam svom Skladatelju i popravila crne naočale na nosu.
Dva-tri sata kasnije vrata Njegova stana otvorili su Zmajevi bez uobičajene dobrodošlice. Htjela sam im u jednom dahu ispričati kako je bilo snivati u prekrasnoj Istri, na koncertu Eltona Johna, plivati i sunčati se na vrelom kamenu, gledati meč Ive Karlovića, jednostavno se isključiti iz Zbilje. Htjela sam im reći sve o scenariju za koji sam dobila ponudu, o nevjerojatnim, jednostavnim ljudima koji su napustili užurbanu i nervoznu Stvarnost i koje sam tamo upoznala. Htjela sam čuti Njegove duhovite primjedbe i osjetiti kako energija u meni raste. No moj glas ubila je tišina.
- Otkud si znala da ću ti to reći? Mogao sam reći da odlazim u Bangladeš, priključujem se organizaciji za spašavanje tuljana ili nešto... - pokušali su me nasmijati Zmajevi.
- Ne u mom svijetu - odgovorila sam mu puštajući trepavice na kojima su još uvijek počivala zrnca morske soli da mi prekriju oči.
Uzdignute glave i prebrzih, nesigurnih pokreta ustala sam se i krenula prema hodniku, punom uspomena. Iznenadila ga je moja smirena reakcija i prihvaćanje situacije. Možda je naslućivao malog borca u meni koji je uvijek u niskom startu pa je pretpostavljao da ću napraviti scenu, padati na koljena ili povisivati glas.
Zatvorila sam vrata stana i osvrnula se još jednom. Na debelom drvetu ispod pločice s prezimenom ostali su tragovi šake koja je kucala po njemu prije mene. Tanki, elegantni, nježni, ali snažni otisci, jedini protiv kojih se ne možeš boriti. Onakvi kakve ostaviti može samo Žena. Ovoj je ime bilo Prošlost.
|
